Novosti 2006
Novosti 2005
Novosti 2004
Novosti 2003
Novosti 2002
Novosti 2001
Novosti 2000
Ostale novosti
 

KNJIGE
 
 
 
 
 
 
 


| Home | Bolesti | Dijagnostika | Lijekovi | Radovi | Novosti | Forum | Linkovi |

PRIKAZ KNJIGE

Izet Mašić:

1.6. Tradicija avicenizma i galenizma u Bosni i Hercegovini

Avicenizam je pojam koji obuhvata kompleks sadržaja, misli i djela Abdulaha Ibn Sinaa, u zapadnim zemljama zvanog Avicenna. Živio je i stvarao skraja desetog i početkom jedanaestog stoljeća i u svojoj naučnoj zaostavštini ima preko tri stotine djela iz različitih oblasti znanosti. Svrstava se u univerzalne mislioce i liječnike, a u spektru napisanih djela prednjače jedno iz medicine - EL QUANUN FIT-TIB (Zakonik medicine) i QUITAB-UL-SHIFA (Knjiga o filozofiji). Prvo je petotomno djelo prozvano Medicinskom enciklopedijom i bezbroj puta štampano i preštampavano na arapskom i drugim svjetskim jezicima, uključujući i latinski, a koje je više od šest stoljeća bilo osnovno medicinsko štivo na univerzitetima Istoka i Zapada (3, 4, 9, I5, 16). Drugo djelo je dvadesettomno djelo iz filozofije i kojeg smatraju jednim od cjelovitijih filozofskih štiva uopće, a koje je poslužilo mnogim filozofima iz kasnijeg perioda da kreiraju i upotpune svoje filozofske torije i pravce.

Avicenizam predstavlja sveukupnost filozofije življenja kakvu je zamišljao i prakticirao liječnik i mislilac Abdulah Ibn Sina i koja je nepobitno imala uticaja na savremene poglede i shvatanja znanosti općenito, a posebno filozofije i medicine. O "avicenskoj medicini", koja je, bez sumnje, ostavila značajan pečat i na našim prostorima do pojave moderne medicine prošlog stoljeća, vrlo malo se zna. Bez obzira što smo o tome već nekoliko puta pisali i prezentirali na naučnim skupovima, još uvijek nije dovoljno da bi se stvorila potpuna slika o ovom pravcu i njegovom tvorcu i na izvjestan način umanjile zablude o doprinosu avicenske medicine znanosti sveukupno, a posebno medicinske nauke i prakse u svijetu pa i na bosanskogercegovačkim prostorima. Osim dva spomenuta značajna djela, ovog velikana prepoznaju po jednom traktatu koji se odnosi na fenomenologiju straha od smrti, koji je preštampavan na desetine svjetskih jezika, a o ovome znanstvenici i obični ljudi ovih prostora vrlo malo znaju.

Drugi velikan medicine starijeg perioda je grčko-rimski liječnik Galen 1, znanstvenik čije su teorije i praktične pouke opisane u preko stotinjak djela desetak stoljeća dominirale medicinskom naukom i strukom. Na ovim prostorima galenizam je daleko prisutniji u teoriji i praksi nego avicenizam, što je neopravdano.

S obzirom da historija znanosti u BiH, uključujući medicinu, nije cjelovito napisana, ostala su brojna pitanja, pa čak i pitanja terminologije koja se koristi u naučnim krugovima iz ove oblasti, nedovoljno i površno obrađena. Tako npr. termini kao što su galenizam i avicenizam nisu u dovoljnoj mjeri afirmirani kao odrednice u pojedinim razdobljima razvoja teorijske misli i praktične primjene zdravstvene kulture u BiH i traže da ih se postavi u kontekst uzajamnosti i međusobnog uticaja različitih kultura koje su ostavile tragove i još uvijek određuju elementarne forme civilizacijskog habitusa BiH.

Kada su u pitanju nevedena dva termina, očito je da je prvi (galenizam), s obzirom na helenofilsku orijentaciju dosadašnjih istraživanja iz historije medicine "bolje" prošao i u Bosni i Hercegovini i ustalio se, nego avicenizam, koji tek treba, na bazi istraživanja relevantnih izvora, uključijući one na istočnim jezicima, da zauzme mjesto koje mu po značaju stvarno i pripada.

Ibn Sinaov Kanun podijeljen je na četiri dijela. U prvom dijelu data su pravila koja obrađuju teoretsku i praktičnu stranu medicine prema općem značenju. U drugom dijelu raspravlja se o jednostavnim i složenim lijekovima, kao i hrani (dijetetski režim) koji se koriste prilikom liječenja. Treći dio knjige govori o bolestima koje zahvataju pojedine organe, zatim o njihovim uzrocima, simptomima i liječenju. Četvrti dio Kanuna obrađuje bolesti, njihove uzroke, simptome i liječenje. Za nas, je ovom prilikom, interesantno opisati i komentirati dijelove drugog i četvrtog dijela Kanuna, koji se odnose na prirodne lijekove i način njihovog korištenja kod liječenja bolesnika.

Već smo ranije opisali da je Ibn Sina u liječenju bolesnika, osim konkretne upotrebe lijekova, većinom onih koji su se koristili a i danas koriste kao tradicionalni lijekovi, preferirao higijensko-dijetetski režim i okolinske faktore. Higijensko-dijetetski režim je opisan u drugom odsjeku prvog dijela i nazvao ga "Opće norme praktične medicine". Praktični dio medicine on je podijelio na higijenu i liječenje bolesti, u kome je opisao higijenske norme ponašanja, važnost pravilne ishrane, zatim uzimanje vode i drugih pića, kretanje i mirovanje, san i budnost te izlučivanje i zadržavanje tjelesnih materija, zatim spolno općenje, utjecaj godišnjih doba. Iz ovog dijela citirat ćemo odlomak koji se odnosi na upražnjavanje higijene:

"Ljekaru nije zadatak da kod pacijenata sačuva stalnu mladost i snagu, niti da svakoj osobi osigura najdulji život, a pogotovu ne da spriječi smrt. Čovječije tijelo, naime, nastaje samo od vlage u kojoj je sadržana toplota, koja tu vlagu kuha i hrani i iz nje izlučuje suvišne dijelove, pa je neminovno rastvara. Kad, pak, isti faktor stalno djeluje na isti objekat, njegovo se djelovanje stalno povećava. Kad se rastvaranje poveća, jenjava prirodna toplota, jer joj nestaje materije (vlage), zatim oslabi probava i smanji se naknada (hrane), bez koje tijelo ne može opstati, a kamoli se razvijati. Tako to neprestano ide dok se ne istroši vlaga i utrne toplota, i to je, eto, prirodna smrt, čiji je nastup fiksiran za svaku individuu, prema njenoj konstrukciji i snazi. Svrha je, dakle, nastojanja svakog ljekara da svaka osoba, prema svojoj konstituciji i snazi, dosegne do određenog roka, osim ako nastupi kakav vanjski poremećaj, i da zadrži zdravlje u svako doba života, kako tome dobu odgovara. To se postiže zaštitom vlage, da se uopće ne raspada, kao i čuvanje od većeg rastvaranja nego što zahtijeva prirodni tok. Osnova za to je sadržana u uravnavanju šest nužnih uzoraka, što smo objasnili, kao što smo disali i vrste zraka koje su za zdravlje najpovoljnije."

Kad su u pitanju premise o općoj terapiji, Ibn Sina preporučuje liječenje pomoću tri stvari: higijenskih mjera, lijekova i praktičnih radova. Po njemu, higijenske mjere sastoje se od racionalnog korišćenja šest nužnih uzoraka za održavanje zdravlja. Po njemu, ove mjere imaju jedanko značenje kao i svi drugi lijekovi. Između šest nužnih uzoraka naročite odredbe se odnose na pravilnu ishranu. Recimo, Ibn Sina kaže da bolesniku nekada ne treba davati hranu ako je bolest u krizi ili je pri kraju "kako se priroda ne bizabavila varenjem hrane umjesto da se bori protiv bolesti", ili "isto vrijedi i za grozničave nastupe, da se, pored spomenutog razloga ne bi još povećala i muka usljed toplote varenja". "Hrana je", kaže Ibn Sina, "prijatelj tjelesne snage, ali je ona i njezin neprijatelj usljed toga što stoji u prijateljskoj vezi sa bolešću koja je opet neprijatelj snage. To je razlog da se u bolesti uzima hrane samo koliko je najnužnije za jačanje organizma." Bolesniku katkada treba davati manje hrane, premda je kvalitetno ima dosta, kao što se postupa s onim ko ima jak apetit i varenje i koji u organizmu ima obilno sokova, ili koji su nezdravi pa će kvantitativno obilje hrane napuniti i zaposliti stomak, a usljed male njezine hranjivosti neće se povećati tjelesni sokovi. U tom slučaju preferira se upotreba zeleni i voća. U drugim slučajevima Ibn Sina preporučuje smanjenje kvantiteta, a zadržavanje kvaliteta ishrane, kao, naprimjer, kod bolesnika koji ima slab apetit i varenje, jer je "tijelu potrebna hrana koju je u maloj količini moguće svariti i iskoristiti, a koja će obiljem svoje hranjivosti tijelo ojačati i hraniti". Katkada hranu treba smanjiti i kvalitativno i kvantitativno "kad uz slabost apetita i varenja bolesnik trpi i od preobilja tjelesnih sokova". "Ima slučajeva", kaže Ibn Sina, "da hranu treba davati kvantitativno i kvalitativno obilnu", kao što su to slučajevi kada bolesnika treba pripraviti za teško tjelesno vježbanje. Ovih nekoliko opisa koji se odnose na higijensko-dijetetski režim u liječenju i tretmanu bolesnika koje je Ibn Sina dao u Kanonu doktrinarno su potpuno identični onima koji se danas koriste bez obzira na stupanj farmakoterapije.

U opisu liječenja bolesti pomoću lijekova, Ibn Sina daje tri pravila: prvo pravilo je da treba odabrati kvalitet lijeka i to nakon što je ustanovljena vrsta bolesti kako bi se moglo liječenje provesti lijekom oprečnog kvaliteta; drugo Ibn Sinaovol pravilo je da treba ustanoviti količinu lijeka i stepen njegovog kvaliteta, uzimajući u obzir prirodu bolesnog organa, stepen bolesti, spol, dob života, navike, godišnje doba, zanimanje, kraj, vanjski izgled i snagu bolesnika. Po Ibn Sinau, priroda organa sadrži četiri faktora: konstituciju, kompleksiju, njegov položaj u organizmu i njegovu snagu. Zato, odbir lijekova treba vršiti u odnosu na ova četiri faktora, a lijek se bira ovisno od togaa koliko je očuvana konstitucija zdravog organa. Treće Ibn Sinaovo pravilo odnosi se na poznavanje vremenskog stadija bolesti, recimo, ako je topli otok u početnoj fazi, upotrijebit će se samo sredstva za rastvaranje materije, dok se u sredini između ta dva stadija daju obje vrste lijekova (jaki i slabi), a kada otok opada, treba se ograničiti samo na slabi lijek. Među dobre lijekove Ibn Sina navodi: radost, susret sa dragom osobom, prisustvo osobe koje se bolesnik stidi i čije mu je prisustvo ugodno. Tako, naprimjer, često ozdravi potpuno iznemogao zaljubljenik kada iznenada opazi dragu osobu koja je bila odsutna. U dobre lijekove Ibn Sina ubraja i miomirise i lijepe pjesme. Po Ibn Sinau, za bolesnika je nekad korisna promjena zraka, promjena stana, promjena godišnjeg doba, te promjena položaja, kao npr. uspravljanje tijela za bol u leđima, ili, pak, gledanje u stanovi te predmete koristi za liječenje razrokosti (strabizrna).

U opisu značaja pravilnog izlučivanja materije iz organizma, Ibn Sina govori: "Kod svake vrste izlučivanja materije treba imati u vidu pet okolnosti, a jedna od tih je da se iz tijela mora izlučiti ono što ga muči bilo svojim kvantitetom ili kvalitetom."

Interesantan je stav Ibn Sin aa, koji kaže da se izlučivanje materija iz tijela "može nekad nadoknaditi postom ili snom, pa se poremećaj konstitucije usljed priliva materije na taj način regulira". Za izlučivanje materije nekad treba uzeti lijekove koji po kvalitetu odgovaraju toj materiji. Takve lijekove treba regulirati odgovarajućim elementima koji djelulju kao purgens i koji te lijekove dovode u ravnotežu. Kao primjer on navodi "dovođenje u ravnotežu Copnvolvulus scammonia pomoću Terminalia citrina kad se radi o izlučivanju žuči". Po Ibn Sinau, hrana paralizira djelovanje većine lijekova, zato što se priroda zabavi varenjem hrane, a zaboravi suzbijanje materije, kao i zbog toga što se lijek pomiješa sa hranom pa mu se uništi snaga. Ako neko ima osjećaj odvratnosti prema lijeku, Ibn Sina preporučuje da takav pacijent žvače biljku Artemisia dracunculus ili Zizyphus sativa koji je od nje puno djelotvorniji. Ako bolesnik, nakon uzimanja lijeka, osjeća grčeve u stomaku, treba popiti tople vode i prošetati nekoliko koraka. Ako bolesnik želi da se djelovanje lijeka prekine, a ima toplu konstituciju tijela, on treba popiti biljke Plantago psyllium sa sirupom od jabuka ili sa hladnom vodom i šećerom ili sa ružinom vodom. Bolesnik sa srednje umjerenom konstitucijom u ovakvim slučajevima treba uzimati lijekove kao što je sjeme od bosiljka, dok osoba hladne konstitucije treba spomenuto sjemenje uzimati u ograničenim količinama.

U ovom odjeljku Ibn Sinaovog Kanuna opisana je jedna opća preporuka o liječenju. "Ljekar ne treba da navikava čovječiju prirodu na lijenost na taj način da liječi svaki poremećaj zdravlja niti da uobičaji da bolesnku daje purgativ ili sredstvo za izazivanje povraćanja. Gdje god je intervencija ljekara moguća lakšim sredstvom, ne smije se laćati težega. Birajući lijekove, treba ići od slabijeg na jači, ako onaj slabiji ne zadovolji, izuzev ako postoji bojazan da će u bolesnika malaksati snaga pa, u tom slučaju, treba odmah u početku uzeti jači lijek. Ne treba bolesniku stalno davati jedan lijek kako se priroda ne bi na njega navikla i na taj način smanjila njezina osjetljivost. Ljekar ne smije istrajati u pogrešnom liječenju bolesnika, niti smije napustiti pravilan postupak sto ga što su izostale posljedice jednog ili drugog liječenja. U jaka godišnja doba (ljeto i zima) ne treba posezati za jakim lijekovima. Ako je moguće, zdravstvene mjere poduzeti hranom, nije potrebno posezati za lijekovima. U slučaju da postoji sumnja da li je neka bolest topla ili hlad na, nipošto ne treba probati prejakim sredstvima, a ljekar mora biti oprezan da ga ne zavede uzgred no djelovanje lijeka. Ako se u jednog bolesnika sastane više bolesti, treba početi liječiti onu koja ima jedno od sljedeća tri svojstva: prvo je da bude ozdravljenje drugog oboljenja ovisno o ozdravljenju onoga koje se liječi, naprimjer, ako bolesnik ima otok i gnojnu anginu, treba početi liječenjem otoka.

Drugo je kad je jedno oboljenje u uzročnoj vezi s drugim, kao što je, naprimjer, začepljenost kanala i groznica u kojoj se raspada sok. U ovom slučaju treba liječiti onu bolest koja je uzrok drugoj. Ako to ne bude moguće oxymelom, nema zapreke da se upotrijebe sredstva za zagrijavanje, jer je korist od takvih sredstava za rashlađivanje otvaranjem začepljenih kanala veća od štete njihova zagrijavanja.

Treće je slučaj kad je jednu bolest preče liječiti nego drugu. Tako, ako se radi o akutnoj i hroničnoj bolesti, treba najprije liječiti akutnu, ali ljekar ne smije posve zanemariti ni onu drugu. Ako neko oboljenje bude popraćeno još i nekom sporednom pojavom, treba prije liječiti samo oboljenje, izuzev ako je sporedna pojava jača, kao, naprimjer, kod kolike, jer tu treba najprije umiriti bol, a onda liječiti začepljenost kanala.

Dakle, bio je ovo kratki presjek dijela Ibn Sinaovog Kanuna koji se odnosi na opis lijekova i način njihovog korištenja u praktičnoj upotrebi. Po ovome opisu koji datira iz 11. stoljeća, dakle iz vremena kad je nastao čuveni Ibn Sinaov Kanun (1012.-1024. godine), raspoznajemo doktrinu i karakter tzv. "avicenske medicine", koja je uglavnom bazirana na tradicionalnim oblicima liječenja koje je Ibn Sina vješto opisao, a, u suštini, bili su kompilacija svega rečenog što su opisali drugi autori prethodnih perioda. Poređenja radi, navest ćemo primjer za primjenu purgativnih lijekova koje je opisao Galenus (Gal en), drugi neprikosnoveni liječnički mudrac iz prvog stoljeća ove ere, koji kaže "da lijek koji nije otrovan, ako ne djeluje purgativno stvara, usljed postojeće sličnosti, sok koji treba da povuče i to je razlog da se taj sok poveća", dok o istoj stvari Ibn Sina kaže da stvar ne stoji tako i da povećanje so ka dolazi od njegove pokretljivosti i njegova razilaženja po tijelu i stoga što se drugi tjelesni sokovi, usljed njegova preimućstva, pretvaraju u njega. U trećem dijelu Kanuna data je klinika pojedinačnih organa, gdje se govori o oboljenjima pojedinih organa, njihovim uzrocima, simptomima i načinu liječenja. Ilustracije radi, iz ovog dijela izdvojit ćemo Ibn Sinaov opis liječenja tri tipa glavobolje: tople, hladne i suhe.

Liječenje tople glavobolje
"Tekućine. Sirup od šljiva, od Tamrindus indica ili limunada sa sirupom od Nymphaea ili od ljubice. Može se uzeti i kiseli ili slatki oparak sa šećerom, ili sa sirupom od biljke Nymphaea, ili ljubice, ili Plantago psyllium sa sirupom od šljiva, ili od biljke Oxalis acetosella i Nymphaea. Hrana. Bezmesno jelo od sjemenki šipka, šljiva, Tamarindus indica, spanaća, Portulaca aleracea, ili sljeza, ili od Blitum virgatum, Virgatum, jednostavno ili zakiseljeno sokom od limuna ili od nedozrelog graMa. Nekad se ova hrana uzme spiletinom, jaretinom ili bravetinom ako bolesnik nema groznice, ali postoji bojazan da će usljed toga oslabiti. Lokalni lijekovi. Hladiti glavu ružinom vodom i vodom od sandalovine ili od Piper betel sa sirćetom ili bez njega ako bolesnik trpi od besanice. Taj se lijek stavlja kao zavoj na lanenu platnu. Stavlja se i oblog od istučena ječma i istučena lista od ljubice, uvareno kao electuarium sa ljepljivom masom iz Plantago psyllium i sa ružinom vodom. Da bi lijek djelovao narkotično, često se tome doda kore od maka. Nekad se pojača sjemenom od konoplje, pa čak i sa malo opijuma koji je regulisan sa malko šafrana. Ako se čelo maže "tabletama za glavobolju" rastopljenim u ružinoj vodi, umiruje bol i djeluje kao uspavljujuće sredstvo.

Aromatični uvarak cvata od Nymphaea, ljubice, sljeza, oljupine od maka i oljuštena ječma svariti, pa tim uvarkom glavu polivati, kaditi se na pari od te smjese i izvarene spomenute elemente stavljati kao ob log. Miomirisi soka od ruže, vrbe i Nymphaee sa sirćetom, a ako pacijent trpi od besanice, onda spomenuti lijekovi sa uljem od ljubice, Nymphaea ili od Lactuca sative. Nekad se ovi lijekovi pojačaju sa malko opijuma šafranom uređena. Dolazi u obzir još i cvat od Nymphaea, ljubica i sljez, sok od sljeza, list od vrbe i njezin cvat. Pored toga, treba kuću prskati vodom, držati vodu u posudama i boraviti blizu vode. Za glavobolju, koja dolazi usljed crne žuči ili krvi, jako je korisno mirisati kamfor."

Na sličan način Ibn Sina je opisao i mnoge druge simptome i sindrome različitih oboljenja koji kad se čitaju, izgledaju ponekad nevjerovatno opisani kao da su potekli iz druge polovine ovog stoljeća, a ne iz 11., kad je nastala ova poznata medicinska enciklopedija. No, previše bi trebalo prostora i vremena da se opširnije pozabavimo ovom temom, a zainteresirane upućujemo na original ovog djela koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu a i u biblioteci autora ove knjige. Također, zainteresirani se mogu poslužiti izvatkom iz ovog djela koje je sačinio Alauddin Ibn Al-Nefis i čije je bosansko izdanje izdala Izdavačla kuća AVICENA iz Sarajeva (4, 18).

U našoj filozofskoj i medicinskoj misli Ibn Sina je jedan od mnogih istočnjaka iz plejade veličanstvenih koji je neopravdano zapostavljen. Iako je stoljećima slovio kao najveći znanstvenik-filozof, kao tradicionalni liječnik i mudrac ili hakim, mudrac koji obično liječi tjelesne bolesti, a istovremeno i ličnost kojoj svako može sa potpunom sigurnošću da se preda, siguran da je, kako psihološki tako i medicinski, u sigurnim rukama. To je ideal i savremenog liječnika, osobito danas u doba visokih tehnologija, kada težimo istinskoj ljudskoj komunikaciji. Sa Ibn Sinaovim Kanunom došlo je i "zlatno doba arapske medicine", gotovo do svog najvećeg uspona. Njegov autorite ostao je nedodirljiv sve dok se u Kairu nije pojavio jedan medicinski naučnik koji se usudio dirnuti u autoritet Ibn Sinaa i nepogrešivost "medicinske biblije". Bio je to većspomenuti Alauddin Ibn Al-Nefis, koji 250 godina prije Mišela Serveta (Michel Servet, XVI vijek) otkriva mali (plućni) krvotok. Ovaj, također, znameniti liječnik i mislilac u svom posebnom djelu o anatomiji, na pet mjesta pobija Galenovu nauku, koju je i Ibn Sina bio prihvatio, i vrlo ubjedljivo dokazuje da se krv ne oksidira ("ne miješa sa zrakom"), prolazeći kroz neke hipotetične pore u pregradi između desne polovine srca, u kojoj se sakuplja krv, i lijeve polovine, u kojoj se, tobože, nalazi zrak, nego da to biva odlaskom krvi iz desnog srca kroz plućnu arteriju u pluća, gdje se izmiješa sa zrakom i tako "preuređena" stiže kroz plućnu venu u lijevu polovinu srca. Nažalost, ovo otkriće Ibn Nefisa pripast će engleskom naučniku Viljemu Harveju. Djelo u kome je Nefis opisao plućni krvotok nije sačuvano u originalu, ali se pretpostavlja da je njegov latinski prijevod, zahvaljujući italijanskom liječniku Andreu Alpagu, koji je živio i djelovao s početka XVI stoljeća, omogućio preuzimanje Nefisove teorije plućnog krvotoka od strane Padovanske škole anatomije, a kasnije i samog Mišela Servetusa, nakon Andreine smrti 1521. godine. "Drugi Avicena", kako su ga prozvali historičari medicine, nije puno mario za Galenovo učenje o krvotoku, čija teorija je dominirala nekoliko stoljeća na zapadu, a također se nije puno obazirao ni na druge Galenove radove. Mnogo kasnije, početkom XX stoljeća, u Njemačkoj je odbranjena doktorska teza o Ibn Nefisovom učenju o krvotoku. Ovaj učenjak, čije djelo na bosanskom jeziku "Mudžez el Kanun" alimi su koristili kao priručnik za liječenje, čitav svoj život podredio je nauci, nikada se nije ženi o, a svoju kuću popločanu mramorom ostavio je kao zadužbinu kako bi se u njoj otvorila škola za buduće liječnike i bolnica. Poznata je njegova izjava: "Da ne znam da će moja djela trajati i deset hiljada godina nakon mene, ne bih ih ni pisao! " Ovome komentar nije potreban.

1 Ebu Ali Husejn Ibn Abdullah Ibn Hasan Ibn Ali Ibn Sina, na Zapadu poznat kao Avicena, jedan je u trolistu najznamenitijih liječnika svih vremena (uz Hipokrata i Galena), liječnik, filozof, pjesnik, muzičar, naučnik teoretičar i praktičar medicinske nauke, jedno vrijeme i angažiran na državničkim poslovima. Rođen u mjestu Belha pored Buhare 980. godine a umro u Hamadanu u Perziji 1037. godine. Napisao je preko 300 različitih djela iz više znanstvenih oblasti: filozofije, medicine, teologije, biologije, psihologije, fizike, alhemije, astronomije, muzike, a sačuvano je i nekoliko njegovih pjesama. Sa deset godina znao je Km' an napamet, a historičari poput Usaibije, Brockelmana, Oslera, Mejerhofa, Sezgina i dr. ističu podatak da je sa osamnaest godina apsolvirao sva tadašnja znanja svijeta (citat: "Pošto mi je nastupila osamnaesta godina života, okončao sam sve znanosti. Bio sam u stanju to učiniti zato što sam posjedovao fascinantnu moć memorije. Danas samo produbljujem to znanje koje sam tada stekao. Poslije toga nijedna nauka nije mi ništa donijela."). Najpoznatija djela su mu: "Zakonik medicine"("Al Kuanun fit-tib" - medicinska enciklopedija u 5 tomova), "Rasprava o filozofiji" ("Kitab al shifa" - filozofska enciklopedija, uključuje logiku, fiziku, matematiku .i metafiziku), "Traktat o duši" ("Al isharat") i dr. Nekolicina prijepisa njegovih djela nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i biblioteci autora ove knjige.

2 Alauddin Ibn Un-Ne fis (1210.-1288.) je znameniti arapski mislilac i liječnik, jedno vrijeme glavni liječnik kairske bolnice AI Mansuri. Napisao je preko 50 značajnih djela iz oblasti medicine, etike, filozofije, a najpoznatije djelo mu je "Mudžez AI-Kanun", za kojeg historičari medicine kažu da je najbolji Izvadak (Ekscerpt) iz Ibn Sinaovog Kanona. Sredinom XII! stoljeća prvi je opisao..plućni krvotok, više od 200 godina prije Serveta, a 400 prije Harveja, koji je službeno uveden u svjetsku medicinsku liuteraturu kao otkrovitelj plućne i srčane cirkulacije.

3. Galen je rimski liječnik grčkog porijekla, rođen 129. godine, a umro 199. godine. Živio je u Rimu, gdje je i napisao najveći broj od svojih oko stotinu djda, posebno iz anatomije i drugih bazičnih znanosti. Djela su mu skoro petnaest vijekova bila najvažniji izvor medicinskog znanja autorima srednjovjekovne i kasnije medicine. Isticao je važnost prirodne odbra ne organizma protiv bolesti. Izgradio je logički sistem humoralne fiziologije i patofiziologije. Proučavao je higijenu i epidemiologiju, a u istraživanjima koristio se eksperimentalnim metodama. U osnovi, nije dao ništa novo u medicini, ali je, kao i Hipokrat, svojim teorijskim postavkama uticao na brojne autore u razvoju njihovih otkrića u kasnijim periodima.

LITERATURA

1. Masic I. First hospitals in Bosnia and Herzegovina. Avicena, Sarajevo, 2001: 7-13.
2. Izložba "Zdravstvo u BiH", dokumenti Državnog arhiva o zdravstvu i zdravstvenoj zaštiti u BiH. Hypocrat. Sarajevo i Državni arhiv FBiH Sarajevo, 1995: 5-16.
3. Mašić I, Riđanović Z, Kujundžić E.lbn Sina - Avicena, život i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11.
4. Mašić I. i sar. Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti. Avicena, Sarajevo, 1998: 17-64. 5.
Hadžović S, Mašić I. i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 1-6.
6. Sokolović AD. Prilozi sanitetu starog Sarajeva. Avicena, Sarajevo, 1999: 5-30.
7. Mašić I. Rad Hamdije Karamehmedovića i Šaćira Sikirića na prevođenju i istraživanju izvora za historiju islamske medicine. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-22.
8. Mašić I, Stolić V. Kratak pregled bosanskohercegovačke medicinske bibliografije. Bosniaca, Sarajevo, 1996: 51-9.
9. Nefis A. Mudžez el-Kanun. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-20.
10. Dobrača K. Drijentalni medicinski rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Avicena, Sarajevo, 1997: 5-27.
11. Fabijanić R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadžović I sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22.
12. Gušić S. Uređenje attarske djelatnosti u osmanskom periodu u BiH. U: S. Hadžović i sar. Attari injihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 23-34.
13. Latal Danon Lj. Jevrejska komponenta u attarskoj djelatnosti. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 35-42.
14. Devetak Z. Ljekaruše iz osmanskog perioda. U: S. Hadžović i sara. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 67-78.
15. Mašić I. Pregled o_entalnih medicinskih rukopisa o liječenju prirodnim lijekovima na području BiH. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo,1999: 85-106.
16. Mašić I. Avicenska medicina. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 107-34.
17. Koprivica J, Grabovac J. Bibliografija radova Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu 1985.-2000. NIR KCU Sarajevo, 2003: 1-353.
18. Elazar S. Utjecaj islama na zdravstvenu kulturu Bosne i Hercegovine. Pro Medico, 2-IV, Lek Ljubljana, 1972: 43-54.

PREDGOVOR. SADRŽAJ



 



 

 


 

Search our ads by product:
Upozorenje: sadržaji su isključivo informativnog karaktera i ne mogu zamijeniti ljekarske savjete i upute !
HealthBosnia.com - ima autorska prava na ovu stranu. Svako objavljivanje teksta ili dijelova ovog teksta je moguće samo uz saglasnost HealthBosnia.com ©
1999-2015, by HealthBosnia.com ALL RIGHTS RESERVED. E-mail i kontakt